Okrugle obljetnice donose brojne darove – stoga im ne treba vjerovati. Nude priliku za glorifikaciju prošlosti, uzdizanje dosega na pijedestal, iluziju zasluženog mira i zamku odmora na lovorikama. PUF je golo kazalište – a kazalište je akcija u vječnoj mijeni, antitetična stagnaciji u glibu minulog vremena.
Koncepcija PUF-a ne predviđa noseću temu, a godinu u kojoj živi postavlja na scenu i propituje kroz Anno Domini – što je ujedno i njegova jedina konstanta. Unatoč tome, kroz većinu programa ovog 30. izdanja provlači se lajtmotiv preobrazbe – od njegove najuže do najopširnije konotacije.
PUF će ove godine kroz osobno iskustvo neverbalnog kazališta zazvati Ovidija, „probiti barijere i početi percipirati tko je čovjek, a tko životinja“, pretvoriti pozornicu u “stroj” na kojoj će se „igrati sa svjetlom, sjenama i odrazima kako bi iskusio što je to iluzija, što reprezentacija, a što kazališna konvencija“. Prozvat će i Kafku i prikazati „čovjeka, izgubljenog u rutini vlastitog života, koji se budi da bi otkrio kako je pretvoren u drugo biće“. Posrednost „predstave pretvorit će u neposredno iskustvo u realnom vremenu, povezano s prostorom i tjelesnošću te angažirati publiku s ciljem da je učini dijelom umjetničkog rada i iskustva“.
Preobrazba se ujedno nameće i kao moćno oružje u borbi protiv tih lažnih darova proživljenog iskustva koje može vrlo lako poskliznuti u samohvalu. Jer što je PUF ako ne preobrazba ustaljenih kazališnih normi i konvencija? Od svojih je početaka pretvarao industrijske hale, napuštene vojne objekte i tunele pod gradom u mjesta kazališne akcije; nije preobrazio amatere u profesionalce, već doveo u pitanje tu dihotomiju i prokazao njenu ispraznost; promijenio je navike publike i natjerao ju da prihvati nelagodu i zagrli jezu opasnosti.
PUF je iz godine u godinu preobrazio sebe kako bi ostao svoj – stoga ova okrugla brojka 30 ne predstavlja ništa bitno. Što se PUF-a tiče godina je nulta, sve je novo i sve kreće iz početka. Otvorite oči i naćulite uši – ovo još niste doživjeli…
Boris Vincek