Povijest PUF-a
Međunarodni kazališni festival PUF osnovao je alternativni četverac i voditelji četiriju najzaslužnijih nezavisnih domaćih kazališta – Branko Sušac, djelatnik SAKUD-a Pula i voditelj pulskog Kazališta Dr. INAT, Davor Mojaš iz dubrovačkoga Lera, Nebojša Borojević iz sisačke Daske i Romano Bogdan iz čakovečkoga Pinkleca. Spomenuti festival – čije je prvo izdanje započelo 1. srpnja 1995. – niknuo je iz pozicija pobune i protiv amaterizma i profesionalizma, jer kako je sada već davne 2000. godine dijagnosticirao Branko Sušac „u tim prostorima nas više nitko ne želi: ne žele nas amateri jer smo postigli neki status; ne žele nas profesionalci jer je to jedna gnjusna cehovska organizacija kojoj je bitna diploma Akademije dramske umjetnosti bez obzira na naš dugogodišnji rad“. Pritom je sâm festival PUF – čija kratica korespondira s Harmsovom dada-pjesmom Pif, paf, puf – utjecao na stvaranje praškoga festivala 4+4 u pokretu (1996.), čiji je voditelj Pavel Štorek, kao i domaćega festivala Sedam dana stvaranja u Pazinu (osnovan 2004.). Na prvom PUF-u, što se tiče osnivačkog alternativnoga četverca, teatar Lero izvodi Stanje lune, Daska postavlja mistifikatorski Waiting for Bread, Pinklec uprizoruje Macbetha, a Dr. INAT u kamenolomu Vinkuran ambijentalno inscenira koreo-predstavu Anno Domini ’95, čiji sadržaj možemo uvrstiti u poetiku seizmografa svijesti poslijeratnog “diskursa obnove” i moguće apokalipse mira. Pritom su predstave Stanje lune i Macbeth bile izvedene iste godine i na Eurokazu. Na tom prvom festivalskom (post/ratnom) izdanju 1995. godine nastupila je samo jedna inozemna kazališna skupina, da bi već drugo izdanje uspostavilo standard od šest stranih predstava. Uz njih, festival obogaćuju i popratni sadržaji poput izložbi, koncerata, radionica i okruglih stolova, da bi idućih 20 godina kroz PUF prošlo više od 170 predstava te više od sto drugih programa poput performansa, izložbi i koncerata.
Suzana Marjanić
